Priče iz lovačkog ranca

          Medved i kurjaci

          Dikava. Bog nije štedeo truda kada je stvarao ove prostrane planinske livade i pašnjake pune bujne planinske trave, hladnih izvora, ptica, insekata… To je na strani Stoca, najvećeg vrha Tare. Donje padine livade, kao i pojedine brežuljke krase stoletna stabla crnog i belog bora koji se kao gorostasi uzdižu visoko prema nebu, a bukva i šikara zauzele prostor između njih. Leti, po ceo dan Dikava bruji od pesama ptica, zujanja insekata, crvčanja skakavaca i cvrčaka, blejanja ovaca i pesme lepih čobanica. Zimi, kada mraz uz prasak odkida grane od drveća, visoki sneg okuje Dikavu belinom koja liči na belu pustinju. Caruje grobna tišina i fijuk vetra kada planina podivlja.
          Prateći krupan trag krmka samca po dubokom snegu, lovac Gugo je pred smiraj sunca stigao do Dikave. Pošto je odlučio da sutradan traga za samcem, Gugo reši da prenoći u Čokićevoj kolibi. Koliba je bila prostrana, bez poda. U gornjem kraju kolibe bila su dva kreveta, pored njih sto i dve klupe, a u suprotnom uglu bila su složena drva.
          Nad Dikavom se iznenada spusti gusta magla, ošinu jak vetar, zaječaše borovi, sruči se silna mećava. Drvena koliba se ljuljala kao na talasima, škripala i stenjala, ali je prkosno podnosila udare razbesnele mećave. Lovac Gugo je zapalio lampu, naložio vatru na sred kolibe, zaključao vrata i seo na tronožicu pored vatre da se osuši i ogreje.
          Povremeno se čulo zavijanje vukova, kao da dolazi iz dubine zemlje. Negde iza ponoći, oluja je naglo prestala, magla se digla, zasijala mesečina i zavladala neka čudna tišina. Lovac je promolio glavu kroz prozorčić. Snežna belina je svetlucala kao da je mesec po njoj posuo na hiljade svitaca. Pospan, lovac je sa nogu skinuo čizme i svalio se na krevet. Tek što ga je uhvatio san, u kolibi se prolomio prasak. Gugo se prenuo iza sna, bacio pogled po kolibi. Vrata kolibe su bila zatvorena, a ogromna crna silueta je leđima bila naslonjena na vrata… On je…medved. Jasno se video naspram vatre koja se bila razbuktala. Puška je bila obešena na zidu pored vrata, još i prazna… Između njih dvojice pucketala je vatra, a dim se dizao prema pajvantama. Lovac se skupio ispod ćebeta, mevded pritiskao vrata i tako su njih dvojica dočekali zoru, bez ijedne reči.
          Čim se razdanilo, medved je otvorio vrata i zbrisao iz kolibe. Nakon dužeg vremena Gugo je ustao, izašao iz kolibe i zinuo od čuda. Gomila kamenja iznad kolibe, bila je sva razbacana. Iznad nje kotar sav izlomljen, seno razbacano, a malo podalje ležao je mrtav kurjak. Medved mu je jednim udarcem slomio kičmu. Kakva surova i ogorčena borba za opstanak. U daljini se gubio medveđi trag.
          Gugo se vratio u kolibu, pred očima mu se odvijala predstava noćašnje borbe i doživljaja. Kad je pogledao u ogledalo, primetio je da mu je kosa bila sva bela. Tako je to kad ti se medved uvali u kuću, pomisli lovac, uze pušku i krenu dalje.


          Kurjačina

          Batura. Koji lovac prođe terenima i šumom Bature, a ne ponovi to više puta, mora Baturu da sanja. Taj prostor šumske lepote prostire se između Janjča i Đurđeva Brda. Prema zapadu, Batura se uzdiže i završava ogolelim vrhovima koji se zovu Velika bandera, Pivnice i Kozji rid. Na severnoj strani Bature su Peći sa vučjim jazbinama gde se legu vuci.
          Kraj aprila, sneg se naveliko otopio, potočići nadošli, a Batura se razleže od ptičje pesme. U ranu zoru lovac Gugo je prokrstario Baturom, pa pošto je na nekoliko mesta primetio vučje tragove nije se dvoumio. Privukao se vučjim jazbinama, zavukao se u jedan obližnji kamenjar odakle se ko na dlanu videla jedna vučja jazbina. Grobna tišina. Gugo je bio siguran. Za nepuni sat, uz jedan dočak pojavila se mršava vučica, zastala nekoliko minuta osvrćući se na sve strane, prišla jazbini, okrenula zadnji kraj i polako se uvukla. Kakva vučja opreznost?
          - Nije me osetila – pomisli Gugo i reši da čeka dalje. Nakon dvadesetak minuta, vučica se nečujno izvukla iz jazbine i nestala u obližnjem čestaru. Od vuka ni traga.
          Sledećeg jutra, tek što je svanulo, prolomio se krupan glas pred vratima lovčeve kuće.
          - Je li Gugo kod kuće!? Bio je to čobanin Dragojle.
          - Jesenas medvedi, sada vuci… Pojeli mi dve ovce, a sedam nadrli, morao sam da ih zakoljem. Navalili na nas seljake, pa ne daju živeti. Pomozi, ako Boga znaš…
          - Gde se to desilo? – pita Gugo.
          - U Baturi, na jednom proplanku zvanom Kurjačina, i to noćas, nisam mogao da ih nađem, bila je gusta magla.
          - Imaš li sekiru? – upita lovac.
          - U kolibi, na Đurđevu Brdu mi je blaknjača, može li ona? .
          - Odlično! Idemo.
          Kad su stigli na Kurjačinu, čobanin je doneo blaknjaču, a Gugo se dao na posao. Nasekao je bukovog kolja visine metar i dvadeset santimetara, kolje u dva kruga nabio u zemlju tako da je razmak između manjeg i većeg kruga bio oko pola metra, a razmak između kolja oko pet santimetara. Na vrhove kolja je zakovao poprečno dugačke letve. Na većem krugu je napravio vratanca, podigao ih uvis i umirio ih jednom grančicom, tako da su ostala širom otvorena.
          - Donesi malo sena i jedno jagnje – naredi lovac čobaninu.
          Jagnje i seno Gugo je stavio u manji krug i dobro prikovao letve. Pred veče obojica su krenula na Đurđevo Brdo, goneći ovce. Spustila se mračna noć. Baturom je dugo u noć odjekivalo blejanje ovaca, a jagnje je tužnim blejanjem dozivalo majku.
          Sutradan, pošto su doručkovali, pošli su na Kurjačinu. Dragojle je poterao ovce i poneo gvozdene vile. Kad su došli na Kurjačinu, šajkača je sa Dragojlove glave poletela uvis.
          - Imaš dva ovna jalovca, uhvatio si vuka živa – viknu čobanin.
          Jagnje je mirno grickalo seno i vrtelo repićem, dok je vuk uplašeno režo i kezio zube. Vuk se obradovao videvši jagnje, obišao oko kolja nekoliko puta, a zatim ušao unutra, zakačio vrata leđima, koja su se spustila kada je on ušao između dva kruga. Vučica nikad ne lovi blizu jazbine gde su vučići. Vuk očito nema materinski instikt. Na scenu su stupile gvozdene vile. Ovčetina mora nekad i da se plati, ne može stalno na veresiju.

          Ima lovaca i sveznalica

          Iako nije bio lovac Žikin komšija je, po sopstvenim kazivanjima, sve znao o lovu, čak više i od Žike i svih lovaca zajedno. Barem se on tako predstavljao.
          Namami njega Žika prošle zime da krenu zajedno u lov na lisice. I dok su išli po snegu, započe komšo jednu od svojih sveznalačkih mudrolija, ali Žika ga upozori da se u lovu ne sme pričati. Ubrzo zatim Žika na jednom proplanku odstreli jednu lisicu.
          - Komšija, ponesi ti ovu, pa da idemo dalje – veli Žika,
          – Najbolje će biti da je staviš oko vrata, tako je najlakša za nošenje, a i toplije je, pa će te grejati.
          Sveznalica, ne sluteći ništa, posluša i krenuše dalje. Kada su prešli dobar deo puta, Komšija odjednom poče da psuje, baci lisicu u sneg, poče svlačiti odelo sa sebe i istresati ga, češući se svuda po telu.
          - Šta ti bi odjednom, komšija? – upita Žika, kao čudeći se.
          - Dobro si me nasamario sa ovom lisicom, sve buve sa nje se preseliše na mene.
          - Pa, zar ima nešto da i ti ne znaš? – zajedljivo će Žika.
          - More, pusti sad to, nego kazuj kako da oteram i istrebim ovolike buve – priznade napokon svoje neznanje sveznajući komšija.


          Zec se popeo na šljivu

          Sovrine lovačke priče, uvek su pune neverovatnih događaja, u kojima je on uvek imao značajnu ulogu i centralno mesto. Toliko su već dosadile lovcima, da su odlučili da mu pripreme poseban slučaj, u kome će biti junak događaja, ali na njihov način.
          U prvom lovu na zeca, samo što su krenuli, pred Sovru iskrsnu zec. Nekako je neobično trčao, trk mu nije ličio na zečji, ali Sovra nanišani i opali jednom, pa drugi put. Ali zekan, umesto da se izvrne i skotrlja niz strminu, strugnu prema prvoj šljivi i hitro se pope na nju. Sovra je unezvereno posmatrao sve to, čudio se šta se događa, pogledao u svoju pušku, pogledao naokolo u lovce, a oni su se grohotom smejali.
          Opet je Sovra bio glavni junak lovačke priče, a u tome su mu svesrdno pomogle kolege, koji su do tada stalno slušali njegove neobične priče. Sada su mu jednostavno podmetnuli patrone bez sačme i mačka kome su navukli zečju kožu. Od tada Sovra mnogo ređe prepričava lovačke događaje, pa i kada to čini, u njima je daleko manje neverovatnih doživljaja.


* * * * *

Miodrag Nikolić, nastavnik iz Rogačice, poznati lovac iz Zaovina, napisao je desetak zanimljivih autobiografskih priča iz lovačkog života koje je svojevremeno objavljivao u “Bajinobaštanskim novinama”. Priče je potpisivao pseudonimom “Lovac Gugo”. na ovoj stranici, po slobodnom izboru, objavljujemo neke od njih


Početna